– Nekada znam, a nekada osjećam. Ne nužno istovremeno, ni istovjetno jedno drugom.
Kao da se predomišlja, nastavila je:
– Ustvari, podudarno samo dok se gledamo u oči.
Po potrebi treutka, poput kameleona, vješto je komunicirala bojom glasa i ruža za usne.
– Želiš znati što je ljubav? – pitao sam ironično, ponavljajući jednom meni postavljeno pitanje.
Ovog puta je šutjela.
– Ovo je ljubav! – rekoh.
– Nije! – odbrusila je, izbjegavajući me u hodu do kupatila.
– Jeste…i kada me ostavljaš po k'o zna koji put. I to je ljubav! Shvataš?
– Oh, koja patetika!
– Možeš otići – sada sam doista i zvučao patetično – u svoj savršeni svijet, iluzijom prikrivenu bol postojanja, u kojeg ćeš se kameleonski uklopiti. A ovaj, u kojem se događamo, ništa manje bolnom, ali stvaranom, ovaj je istinit! A ljubav je…istina.
Vozovi već odavno ne voze istim voznim redom.
Onaj nekadašnji, kasnovečernji, ne znam da li zna, ne staje više na onom peronu, na kojem nas je prepoznavala jedino prodavačica ljubičica.
Presjedanja su česta, kažu oni koji znaju, pa nije neobično zaboraviti lica suputnika na tako kratkim relacijama.
Ni ja ne pamtim njeno lice, niti pahulje bijelog ruskog snijega, u njenim tamnim uvojcima, pred polazak voza s perona br. 7.
/Anna Karenina (Keira Knightley) & Count Vronsky (Aaron Taylor-Johnson); the waltz scene/
