Postoji vrijeme u nevremenu i nevrijeme u vremenu. Neznam uvijek tko je kome što od to dvoje.
Volim misliti da si moje vrijeme, mojih avignonskih lijeganja u četiri i ustajanja u devet.
Volim misliti da sam ja tvoje vrijeme, iako me objašnjavaš drugačije; nevremenom nad vodom što ne talasa i bez jasne naznake da li je to dobro ili loše.
Iako me izgovaraš kao da ne događam se tebi, osjećam tvoje podizanje u sedammetarski val uslijed podvodnog podrhtavanja tvoje indiferentnosti .
Volim, kada me snagom tolike količine vode uzdigneš do vrha, pa me spuštaš u svoj poriv da ovladaš mojim.
A ti, voliš kad sam taoc tvoje vode, kao vatra koju gasiš, postepeno se dolijevajući, dok svi se moji jezičci ne pokolebaju.
Zato volim misliti da sam i ja tvoje vrijeme, samo što ti to još ne znaš.
/"The Young Women of Avignon", by Pablo Picasso/
