Dojam prvih sedam sekundi

Nekako počinjem da vjerujem, da je bolje prihvatiti već napisanu fabulu, s nekim tamo sretnim završetkom, nego li mijenjati je.
Pred sebe svakodnevno postavljati karte, k'o u pasijansu kraljice Marije Antoanete, izbrusiti stil igre do savršenstva i dobiti titulu majstora.
Mijenjanje fabule iziskuje napor izmišljanja novih likova, kojeg rado u komforu postojanja izbjegavamo, toliko saživljeni s lakoćom obitavanja već mnogih u nama.
Svakoga jutra gleda me iz ogledala, ona što ubjeđuje, kako nije vrijeme da otisnem se dalje od nje.
Dok joj strpljivo kosu četkom dovodim u red, ona raščešljava moju zamršenost.
Svaka druga mirna luka, mirna je koliko i ova, kazuje mi, a ja k'o u halo efektu dovršavam joj misao, kako ne postoji mir koji je od mira mirniji.
U toliko vremena provedenog zajedno, uspjela me ubijediti, da je služanjstvo njoj moja najbolja uloga, pa tako dobrovoljno prihvaćam da je svakoga jutra oblačim, četkam, šminkam i izvodim u šetnju.
Nekada samo šutke promatram kako igra bridž, iz nekog ugla, nekog usputnog okupljališta pasioniranih.
Kod nje je odnos izlicitiranog i napravljenog, izračun bez presedana.
Ona je ona kod koje je jedino sigurno da ne gubi, jer ništa i ne posjeduje.
Ona je nesputana, ona je ona i mnoga.
A ponekad je i ja.

/ ”Dream Caused by the Flight of a Bee around a Pomegranate a Second Before Awakening", by Salvador Dali/