Gospodaru tame! Na obroncima mojih planina ne gnijezde se ptice pjevice, niti su s njihovih vrhova horizonti plavih nadanja. Moje delte tok ne napaja rodne doline klasja i crvenih makova. Pelin i drač je posijan. Jalovosti napajam grumen! Gospodaru okovanih, usjekline mojih zapešća trag su tvojih sramnih padova. U tvojim je rukama sječivo za moje…
– Nekada znam, a nekada osjećam. Ne nužno istovremeno, ni istovjetno jedno drugom. Kao da se predomišlja, nastavila je: – Ustvari, podudarno samo dok se gledamo u oči. Po potrebi treutka, poput kameleona, vješto je komunicirala bojom glasa i ruža za usne. – Želiš znati što je ljubav? – pitao sam ironično, ponavljajući jednom meni…
Razmišljam u razlomcima, djelujem u postocima, strogo proporcionalno onom "nečem", čemu zaboravih ime. Još jedan dan u nizu ne žalim ni za čim. Sabirem, množim, oduzimam… Ne dijelim. Sustignuta pravocrtnim kretanjem, pauze režem eksplicitno. Demoni su postali smiješne karikature. Sve je poznato i viđeno već. Još samo da zaboravim ljubičaste slonove.
Postoji vrijeme u nevremenu i nevrijeme u vremenu. Neznam uvijek tko je kome što od to dvoje. Volim misliti da si moje vrijeme, mojih avignonskih lijeganja u četiri i ustajanja u devet. Volim misliti da sam ja tvoje vrijeme, iako me objašnjavaš drugačije; nevremenom nad vodom što ne talasa i bez jasne naznake da li…
Propustit ću još jednu predstavu u 9, nek’ me mijenja klaun finih manira i biti svoje predstave glumac, samo za probranu publiku. Ti s jedne, a ja s druge strane, globalno iste pozornice, među inim čarobnjacima, tražit ćemo svoj izgubljeni Oz. Jutro će mirisati na dozrele jabuke, ignorirat ćemo podsjetnike na laž. La Gioconda i…
"Teže je nekih se navika riješiti, nego optrčati ekvator" – zaključi prijateljica uz osmijeh, gledajući čokoladni mousse pred sobom. Morala sam se usporedbi nasmijati, iako mi do smijeha baš i nije bilo. Već u slijedećem trenutku vidjeh se u maratonskoj trci i kako odustajem, nanovo birajući te, kao već provjereno mjesto za odmor Lagune Venete,…
Kao sretna okolnost i ushit lovca kad naiđe na trag. Kao praznik za oči, žednima izvor, kao netko drag. Kao umorna noć što u kolijevku liježe, zibanu rukom vjetrova. Kao odiseja bespućem puti, što zavjetrinu ne treba. Kao trijumf oštrih bridova, kao ti i ja. /"Romance With A Chimera", by Dorina Costras/
Gubim smisao u mnoštvu, ako ti obećam bilo što. Ne zamjeri. Previše je onih što zaklinju se olako. Kao vjetar mijenjati strane i nije neki podvig. Razmisli. Odoljeti njegovim naletima ukorijenjen, jeste. Božanstva su blizu, a ljudi daleki, planine duboke, vrhunci dijalektika. Već na pola puta Mauna Kea, na korak si do vrha svijeta. /"Poliʻahu…
Govori tiho mojoj mirnoj vodi, da ne probude se glasnici Eola. Strmi su klifovi Rta dobre nade, oštro presječena dva duboka mora. Govori tiho; opake su hridi, bijes vala surov krhkom trenu sreće. S ove su visine poruke u boci, kompas smjera u kom zemlja se okreće.
Nekako počinjem da vjerujem, da je bolje prihvatiti već napisanu fabulu, s nekim tamo sretnim završetkom, nego li mijenjati je. Pred sebe svakodnevno postavljati karte, k'o u pasijansu kraljice Marije Antoanete, izbrusiti stil igre do savršenstva i dobiti titulu majstora. Mijenjanje fabule iziskuje napor izmišljanja novih likova, kojeg rado u komforu postojanja izbjegavamo, toliko saživljeni…